.

23.07.2016.

Neka bude kao prije.

Lezim u potpunom mraku i potpunoj tisini, razmisljajuci sta sam ja pogrijesila toliko u svome zivotu !? Mrzim ovu tisinu okolo mene, a unutra u meni potpuna galama, jauk, vrisak, haos. Da li ce ovo sve biti samo uspomene ? Hoce li od nase ljubavi biti samo jedna lijepa uspomena ? Taman se vratim na bloger nakon jako dugog vremena i napisem post koliko sam srecna, a vec sada pisem koliko sam tuzna. Ne mogu opisati ovaj osjecaj u sebi sada, odluka je na meni, a ja ni da beknem, stala knedla u grlu ni tamo ni ovamo. Zene me sigurno sada razumiju ni precutati, ni reci, ni oprostiti, ni zaboraviti ali ne i ostaviti i otici. Kako da ostavim nesto sto volim najvise, nesto sto je moj zivot uljepsalo kao nikada do sada, nesto sto je toliko posebno ? Kako da zaboravim sto je bio sa njom ? Najmanji problem je oprostiti, a najveci kako zaboraviti i znati da vise nece biti takav ? Kako mu poslije svega vjerovati ? Dok sam se ja radovala svakome danu sa njim, svakoj poruci, rijeci, poljupcu, zagrljaju, njegovim ocima, usnama, pogledima, osmijesima, ko zna cijim se on ocima, zagrljajima i ostalome radovao. Voljela bih da se sada probudim i da je ovo sve san, da od ovoga ovdje ja nista ne pisem i da on to nije uradio, da je sve kao prije, ali nije, boli to sve.

28.06.2016.

Nakon jako dugog vremena opet ovde.

I nakon jako dugog vremena opet sam tu sa vama, ne znam odakle da vam pocnem pisati... Ali krenucu od te noci u decembru... Tada smo prvi put izasli, oboje pod tremom, ne znamo ni sta pricati, zbunjeni, a na kraju pronasli se u svemu, totalno slicni. Pricali smo satima i satima, setali kroz park obasjan mjesecevom svjetloscu, i ta noc je bila posebna iako smo se tek upoznali. Tu noc smo ostavili samo za duge razgovore, smijeh i poglede koji su kroz sjaj ociju mogli da se prepoznaju dvoje koje su se te noci pronasli u svemu. Nakon te noci moj zivot se mijenja.Strijepila sam od toga da ce to biti samo kratko, opet cu biti povrijedjena, znam, ali ne. Drugi put sam jedva cekala da ga vidim, ne znam ni sama zbog cega, voljela sam pricati sa njim, dopisivati se, voljela sam njegovu blizinu, njegov pogled, smijeh i eto nas izasli smo opet, pricali, smijali se, e to vece sam osjetila toplinu njegovih usana. I tako smo poceli. Prolazili su dani, mjeseci i zavoljeli smo se, bas ludo i jako, misleci na pocetku oboje da ovo nece dugo trajati, da se necemo zavoljeti, ali bilo je bas suprotno od toga. I volim ga svakim danom sve vise i vise i cini mi se da tako nikoga nisam kao njega, poseban je, drugaciji i sa njim zivot ima smisla.